PREDGOVOR 
Autor ovog, temeljito obrazloženog i kompaktnog prikaza novozavjetne zajednice je Peter Fleming koji je o toj temi održao niz predavanja u Northgate Chapel, Seattle, u Washingtonu, u kolovozu 1954.godine. Nešto kasnije, na zamolbu tamošnjih kršćana, napravio je ovaj sažetak svojih predavanja.
 
To je bila posljednja služba propovijedanja koju je Peter Felming održao u crkvi Northgate Chapel. Kraće vrijeme nakon toga, zajedno sa svojom zaručnicom Olive Ainslie Fleming, vratio se u Ecuador gdje je, u petnaestomječnom razdoblju, nastojao i praktično razjasniti ovdje prikazana načela.
 
Kao što je donekle poznato, Peter Fleming je jedan od pet neustrašivih misionara koji su 5. siječnja 1956. godine položili svoj život pokušavajući divlje Auka Indijance dosegnuti radosnom viješću o spasenju.
 
ZAJEDNICA
Već prva izjava Gospodina Isusa Krista o zajednici izaziva našu pozornost. Ona je začudujuća: “A ja tebi kažem: Ti si Petar (Stijena), i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati” (Mat. 16,18).

 Ova rečenica, na jasan i izravan način, odgovara na niz pitanja: čija je to zajednica, tko je odgovoran za njezin rast i koliko će biti blistava njezina pobjeda. “To je MOJA zajednica” objašnjava naš Gospodin i identificira se s njezinom izgradnjom i njezinim rastom. U skladu s tim, možemo očekivati da će se u njoj odražavati Kristov karakter i to na način da nam, korak po korak, otkriva slavno biće svoje zajednice. Smion plan gradnje i fascinirajuća besprijekornost njezinog razvoja pokazuju da se veliki arhitekt potpuno i savršeno posvetio svom djelu.

Ta izjava, također, pokazuje da je pobjeda zajednice potpuna i cjelovita. Slikovit izraz - vrata pakla - ilustracija je preuzeta iz prakse istočnog antičkog grada, a opisuje vijeće starješina grada koji su se okupljali na gradskim vratima i savjetovali se o svim pitanjima važnim za dobrobit stanovnika.

Dakle, cjelokupna inteligencija i najviše vodstvo grada okupljalo se na tim vratima, tu se planirao svekoliki život.
To znači da izraz vrata pakla slikovito predočava sve intrige i trikove moćnika pakla usmjerene protiv zajednice. Ipak, zajednica neće biti nadvladana! Ne samo da će opstati, nego će  prevladati i pobijediti! Od početka, od Krista samog, dobivamo osnovnu mjeru po kojoj možemo procjenjivati bitak i sudbinu zajednice. Neka svatko od nas primi na znanje o čemu se tu uistinu radi: o slavnoj, pobjedonosnoj zajednici Isusa Krista pred kojom, u konačnici, ne može opstati ni sam pakao. Bez obzira na to kako iz naše zemaljske perspektive zajednica izgledala rascjepkana i podijeljena, Krist je vodi kroz veličanstvenu pobjedu protiv svih sotonskih sila zla, upropaštavajući njihove napade, pobjedujući zlo dobrim, a zabludu istinom.
 
Ova slavna predodžba zajednice čini smisao učenja o njoj u Novom zavjetu. Usmjerimo, dakle, pozornost izjavama o zajednici u Djelima apostolskim i u poslanicama. Na početku, izričito ustvrdimo da nam samo Novi zavjet treba biti jedini autoritet u pronalaženju istinskog obličja zajednice, a poslušnost Svetom pismu jedini cilj.
 
Jasno nam je da time proturječimo mnogim uglednim teolozima koji, doduše, priznaju cjelovitost novozavjetnih uputa za vodstvo pojedinaca u bogobojaznom životu, ali osporavaju novozavjetnu potpunost u pogledu zajednice. Oni, uz to, zastupaju tezu da je novozavjetna slika zajednice djelomična i ograničena te da je Bog, kroz rast zajednice, planirao razviti različite oblike, načine djelovanja i postupanja koji se, priznaju oni, ne nalaze u Novom zavjetu. Dodaju i tvrdnju kako moderan život i suvremena kultura čine potrebnim mnogo toga bez čega je jednostavan život rane zajednice mogao. Na taj način opravdavaju brojne postupke koje Novi zavjet ne podučava.
 
Takvo gledanje je opasno i nepotrebno. Opasno je jer omogućava opravdavanje svake teze, i to jedino stoga jer netko misli da moderno vrijeme to zahtijeva. Takvo načelo može biti zloupotrijebljeno kako bi se opravdale čak i proturječnosti koje jedna drugu opovrgavaju. Nepotrebno je jer Pismo ni na koji način ne upućuje na dalja otkrivenja bitka i djelovanja zajednice. Mi, naravno, potvrđujemo da Bog djeluje kroz povijest, ali ostajemo pri stavu da On to čini isključivo u okvirima opisanim u Svetom pismu, te da ne čini ništa izvan toga.
 
Osim toga, ne slažemo se s tezom da je novozavjetna slika zajednice djelomična. Moguće je da se događaji koje Pismo opisuje odvijaju u razdoblju od 50 godina, ali zaprepašćuje sadržajnost opisa tog veličanstvenog razdoblja rasta rane zajednice: opisani su, doslovce, deseci zajednica sastavljenih od ljudi iz različitih kultura, vođenih na različitim jezicima, zajednice koje su se protezale područjima udaljenim i do 2000 km. Temeljni problemi u rastu zajednice su detaljno obrađeni. Nezamislivo je da je Bog dao nepotpune upute za zajednicu, a da su njegove upute za pojedince vrlo opsežne i cjelovite. Novi zavjet nameće zaključak da bi se svakom važnom stanovištu i pojavi, neophodnima za život i red u mjesnoj zajednici, trebalo pristupiti bilo izravnim naređenjem bilo navođenjem nekog načela, dogadaja ili primjera.
 
Naše uvjerenje da Novi zavjet sadrži dovoljno informacija se opetovano potvrđuje. Koja je zajednica istinska? Na ovo se pitanje može djelomično odgovoriti temeljem Pisma odgovarajući što istinska zajednica nije: Ona nije građevina, koliko god bila uzvišena i veličanstvena. Ona nije udruga, koliko god ljudi u njoj bili filantropi i nesebični.
Ona nije interesna grupa koja se zalaže za moralnu reformu, koliko god takva reforma bila neophodna i korisna.
Ona nije ustanova za održavanje neke svete tradicije, koliko god bila časna i poštovana.
Ona nije savez mjesnih zajednica, koliko god njihovo nastojanje bilo dojmljivo i duhovno.
Ona nije neka denominacija, koliko god bila moćna i velika.
 
Istinska, univerzalna i duhovna Božja zajednica ne može se poistovjetiti s bilo kojom od nabrojenih grupa premda, u pojedinim točkama, pokazuje sličnosti. Istinska zajednica je veća i veličanstvenija od svake zemaljske institucije, kulture, religije, ideologije, tradicije ili nekog drugog ograničenja.

Premda su na zemlji vidljive kako individualne tako i tjelesne manifestacije, istinska zajednica je duhovna i nebeska.Sastavljena je  od onih koji su istinski povjerovali u Gospodina i Spasitelja Isusa Krista (Dj 2,47), koji su posebnim djelovanjem Duha Svetoga pripojeni u jedno tijelo (1 Kor 12,13), koji se jačaju po Duhu Svetom koji stanuje u svakom od njih, koje vodi Isus Krist, njihova glava (Kol 1,18) i koji će, konačno, biti savršeni po drugom dolasku Isusa Krista, kad mu zajednica bude privedena u savršenom obliku (Ef 5,27). Jedinstvo zajednice je duhovno jer njezini udovi slušaju istu glavu, kršteni su u jedno tijelo i svi su sinovi istog Oca. Budući da je istinsko jedinstvo utemeljeno na tim nepromjenjivim, apsolutnim istinama, ne može ga uništiti nikakav podbačaj nekog njezinog člana na zemlji, čak ako on u očima ljudi i uprlja njezinu vanjsku sliku. Ista zakonitost vrijedi za svaku nedosljednost i nesavršenost u životu nekog njezinog člana, koja je, doduše, kažnjiva, ali ipak ne može promijeniti savršenu bit i nasljeđe zajednice, kao ni vječno siguran položaj njezinih članova. Neposlušnost jednog sina ne ukida samu bit i postojanje obiteljskih odnosa, premda zamuti užitak u njima. Tako i Božja zajednica opstaje u potpunom jedinstvu kao duhovni zbor nanovorođenih, a u Božjim je očima nedjeljiva i nedodirljiva.

Upravo stoga zajednica nije od ovog svijeta premda su još mnogi njezini članovi tamo. Posjeduje duhovnu prirodu i ona prekoračuje svaku ljudsku crtu odvajanja i razgraničenja, bilo nacionalnu, kulturnu, crkvenu ili denominacijsku; skrivena je od pogleda mnogih, a ipak njezina gradnja predstavlja najveličanstvenije djelo koje Bog radi u našim danima. Za pojedinca nema ništa neophodnije od stupanja u nju po vjeri, niti išta isplativije nego iskusiti njezino zajedništvo.
 
Na ovom se mjestu srećemo s pitanjem: Ako je istinska zajednica duhovna, kakva je važnost mjesne zajednice? Je li ona suvišna?
 
Odgovor je, naravno - ne. Novi zavjet vrlo jasno pokazuje da su mjesne zajednice, prema Božjem nalogu, osnivane diljem Rimskog carstva kako bi sve vjernike u Krista i zemljopisno ujedinile u samostalne zajednice vođene Duhom. Takve su mjesne zajednice bile izraz istinske zajednice na ovom svijetu, a imale su isti odnos prema glavi kao i univerzalna zajednica.
 
Novi zavjet koristi brojne odgovarajuće ilustracije kako bi na najprikladniji način izrazio mnogostruke odnose zajednice prema Kristu.

Svaki od tih odnosa, na predivan način, izražava neki aspekt mjesne ili univerzalne zajednice. Zajednica je predstavljena kao:
 Jedno tijelo, kako bi pokazala svoju harmoniju i ovisnost. Krist je glava i time preuzima odgovornost za vodstvo i vođenje ostatka tijela. Zajednica je tijelo koje doprinosi rastu cjeline preko različitih udova koji su u skladu i međusobnoj ovisnosti (Kol.1,18-24)Građevina, kako bi naglasila svoj planski nacrt i gradnju (1.Kor 3,9)
Obrađeno polje, kako bi predstavila svoj rast i plodnost (1.Kor 3,9b)
Hram, kako bi naglasila svoju svetost i predanost (l Kor 3,16)
Čista djevica, kako bi izrazila svoju odlučnost i očekivanje (2.Kor .11,2)
Jedno stado, kako bi pokazala svoje jedinstvo i vjernost (Dj 20,28)
Jedna kuća, kako bi uputila na svoju cjelovitost i red (1Tim 3,15)
Svijećnjak, kako bi predstavila svoje svjedočanstvo (Otk1,20)
Stup i zid istine, kako bi pokazala svoju jačinu i službu
10.Jedna obitelj, kako bi demonstrirala pripadnost i toplinu.

Barem su četiri od tih deset prekrasnih slika primjenjene, u različitim prilikama, na univerzalnu i mjesnu zajednicu: hram, tijelo, nevjesta i stado. Polazeći od te činjenice, uočavamo jedno vrlo važno načelo: mjesna zajednica je u svom djelovanju i bogoslužju u istom odnosu prema Kristu kao i univerzalna zajednica. Ona je malo izdanje univerzalne zajednice, slika i prilika cjeline koja nevidljivoj, vječnoj zajednici daje vidljiv, vremenski izraz.
 Budući da je to u Pismu nepobitno prikazano, naša je odgovornost u gradnji mjesne zajednice pobrinuti se da odgovara biću istinske zajednice i da djeluje prema njezinom uzorku. Slijedeći te smjernice, bit ćemo očuvani od mnogih zabluda. Primjerice, nikad nećemo biti u kušnji tražiti glavu zajednice na zemlji. U mjeri u kojoj je Krist glava cijele zajednice u nebu, u istoj je mjeri glava i svake mjesne zajednice vjernika. To znači da zajednice na zemlji ne smiju priznavati nikakvog zemaljskog vladara nad vjernicima, nikakvog ljudskog Božjeg vikara, nikakvog posebnog Božjeg zastupnika na zemlji jer je njihova glava u nebu.
 
Drugo: mjesna zajednica ima jednak pristup Kristu kao i univerzalna zajednica i od Njega očekuje ispunjenje svih potreba. Novi zavjet ne tolerira nikakvo svećenstvo, nikakvu grupu posebno privilegiranih posrednika. Svatko od nas je smatran svećenikom i ima stalni pristup u Božju prisutnost po Kristu (l Petr 2,5.9), a gledani zajedno, mi smo kraljevstvo svećenika (Otk 1,6).
 
Treće: mala se zajednica sastoji samo od istinski nanovorođenih jer su samo nanovorođeni udovi istinske zajednice. Članstvo u zajednici po bilo kojoj drugoj osnovi nije u skladu s učenjem Novog zavjeta. Zapovjeđena je stalna budnost kako bi se sigurno utvrdilo da su samo nanovorođeni dio unutrašnjeg života i topline mjesne zajednice i da je samo oni grade. Novi vjernici, koji ulaze u to zajedništvo, iznose na vidjelo poslušnu vjeru u Krista, po kojoj su već dobili ulaz u univerzalnu zajednicu.
 
Četvrto: svaki je član za svoju službu izravno odgovoran Kristu. Određeno obrazovanje i posvećenje na mnogim je mjestima preduvjet za formalnu službu u zajednici. Iako obrazovanje treba pozdraviti u načelu, takvo, službeno, razmišljanje ne može se uskladiti s učenjem Novog zavjeta. Postavljanje u smislu Novog zavjeta nije ništa drugo nego izraz suglasnosti starješina s očitim Božjim pozivom koji osjeća pojedinac (Dj 13,1-3).
 
Obrazovanje nikad nije sredstvo za primanje u posebnu klasu Božjih slugu, duhovnost ili ovjekovječenje u Pismu nepostojećeg odvajanja izmedu svećenika i laika. Ljudsko postavljanje koje nema nikakav službeni autoritet ili ga ne prenosi, može postojati samo u suglasnosti s vidljivim, prethodnim Božjim pozivom koji se ne može pogrešno shvatiti i neovisno o njemu nema nikakvih ovlasti.
 
Peto: upućuje na jednaku vrijednost svih vjernika u Kristu: ali ne na jednakost u odgovornosti, nego u položaju pred Bogom (Gal. 3,26-28).
 
Šesto: bitak i red zajednice ne diktira povijest, nego Božja Riječ. Bez obzira koliko sadržajno bilo povijesno nasljeđe neke grupe, koliko poštovani osnivatelji nekog pokreta, svaka zajednica u mjestu bi se trebala orijentirati po uzoru na Novi zavjet. Povijesnu tradiciju mora ispitati svaka zajednica u svjetlu Novog zavjeta - dobro zadržati, a loše odbaciti.
 
Isto tako, zajednice u mjestima ne smiju, kao razlog svoje egzistencije i strukture navoditi neki, još važan povijesni dogadaj. Reformacija nije povijesni dogadaj za zajednicu, nego stalna neophodnost. Prečesto su takvi povijesni događaji, koncili ili odluke bili početak neke denominacije koja je kasnije pokušavala svoje pristalice okupiti oko takvih događaja ili osoba i tako održati svoje jedinstvo. Nigdje u Pismu ne susrećemo takvu vrstu denominacijskog pripadništva, pa ono prije doprinosi nagrđivanju, nego naglašavanju istinske biti zajednice.
 
U Novom je zavjetu vodstvo zajednice bilo jednostavno, ali djelotvorno. Ono je opstalo unatoč kušanju kroz progone izvana i unatoč pokušajima smetnji iznutra. Sastojalo se od dvije grupe službi: od starješina nazvanih nadglednici ili biskupi (Fil 1,1; 1 Tim 3,1-11), a te su vođe zajednica, po mjestima, podupirali nadareni muškarci koji su služili svim zajednicama i slobodno se kretali među njima. U početku su ti muškarci bili apostoli i proroci i cijelo su svoje vrijeme posvetili služenju zajednicama i njihovoj izgradnji. Njima je Bog dao neuobičajenu snagu kako bi potvrdio prvo svjedočanstvo zajednice. Nakon što je taj temelj postavljen po apostolima i prorocima (Ef 2,19.20), zamjenili su ih evangelisti, pastiri i učitelji (Ef 4,11). Takvi su muškarci bili darovi za cijelu zajednicu (kao što i pokazuje Ef .4); muškarci čiji su darovi bili tako neuobičajeni da su nazvani po imenu svoga dara: evangelisti, pastiri i učitelji.
 
Oni su putovali kamo ih je vodio Božji Duh, ostajući na raznim mjestima različito vrijeme, pomažući mjesnim starješinama i đakonima u korištenju njihovih darova pri izgradnji zajednice.
 
Jednostavna slika vodstva zajednice jest: starješine i đakoni nose duhovnu odgovornost za zajednicu u mjestu, a podupiru ih posjetitelji evangelisti, pastiri i učitelji koji trebaju ojačati svjedočanstvo i život zajednice. Božja je namjera razviti sve darove, pomoći u onolikoj mjeri koliko je potrebno da bi se neovisno i prema osobnoj odgovornosti mogli koristiti darovi zajednice prema vodstvu Duha Svetog. Pavao čestita zajednici u Korintu jer ju je Bog obogatio u svojoj Riječi i spoznaji, tako da im ne nedostaje nikakav duhovni dar (1 Kor. 14,7).
 
Božji je plan osposobiti svaku zajednicu na taj način. Starješine se brinu da se darovi koriste i angažiraju, kako oni darovi koje sami imaju, tako i darovi koje imaju ostali udovi zajednice. Darove evangeliste, pastira i učitelja trebaju lokalno obavljati starješine koje podupiru već spomenute Božje sluge.
 
U skladu s tim, svaki se starješina opominje da:Vjerno drži Riječ, opominje i uvjerava, tj. evangelizira (Tit 1,9); Čuva stado oko sebe, preuzme odgovornost za nj, tj. bude pastir (Dj 20,28; 1 Pt 5,2-4);
Bude sposoban učiti, opomenuti, ukoriti, tj. poučavati (1 Tim 3,2; 5,17).

Glavnu odgovornost trebaju, dakle, nositi starješine zajedno sa svima ostalima što je povezano s duhovnim blagostanjem zajednice. Đakoni, kao sluge, imaju širu i ne tako specifičnu ulogu koja, bez sumnje, obuhvaća reguliranje svih pojedinosti vezanih za službu, sastajanje i program zajednice.
 
Ovo jednostavno načelo vodstva je djelotvorno i fleksibilno, no upravo stoga jer je tako jednostavno i duhovno moralo je često podnijeti napade predanih muškaraca. Ne ostavlja prostor za posebna odlikovanja pojedinaca i nitko ne može tu jednostavnu strukturu zloupotrijebiti kao pupoljke vlastite slave i moći, a da neizbježno ne promijeni od Boga dato načelo i svoje osobne motive ogoli pred svima.
 
Zajednice trebaju voditi grupe duhu okrenutih muškaraca koje ne bi smio zasjenjivati jedan čovjek, kako bi se ispunila mudra izreka: Jer spasenje je u mnogim savjetnicima. (Izr 11,14). Prirodnoj sklonosti ljudi da jednog čovjeka stavljaju u središte i slijede ga puni poštovanja, nema mjesta u Božjem planu. Njegov je plan, sasvim suprotno, osiguranje od prevlasti jednog čovjeka i stoga se mora osigurati, koliko je god moguće, veće sudjelovanje svakog člana zajednice. Svaki je član opremljen nekim darom; svaki bi trebao koristiti svoj dar u svrhu izgradnje cijele zajednice odnosno svih članova. (1 Kor 14,12). Četvrto poglavlje 1. Petrove poslanice daje predivan sažetak te idealne duhovne slike: Služite jedan drugoga - svaki milošću kakvu je primio - kao dobri upravitelji mnogovrsne Božje milosti! Ako se tko služi darom govora, neka je svjestan da govori riječi Božje! Ako se tko služi darom služenja, neka je svjestan da radi snagom koju Bog daje, da se u svemu hvali Bog po Isusu Kristu, komu pripada slava i vlast u vijeke vjekova! (1 Pt 4,10,11).
 
Ipak, Božji plan vođenja zajednice preko starješina često nije poštovan, ponekad svjesno i izravno, ponekad neizravno. Kao što je onda Izrael dao prednost vlasti jednog kralja u odnosu na vlast sudaca (1 Sam 8,1-22), tako su i zajednice u mjestima opetovano promicale jednog čovjeka na položaj veće duhovne odgovornosti, i time, možda nesvjesno, slijedile unaprijed smišljeni koncept umjesto ispravnog vodstva zajednice. Povijest nam pokazuje kako su se apostolske metode napuštale brzo nakon kompletiranja Novog zavjeta. Božji plan vodstva kroz veći broj stariješina odnosno biskupa, neprimjetno je premodeliran u sustav u kojemu je veći broj zajednica stajao pod vodstvom jednog biskupa. Svećenstvo svih vjernika je u konačnici zanijekano postupnim nastankom dva sloja: duhovnog i laičkog.
 
Opunomoćenik u zajednicama postao je neka vrsta poluslužbene osobe koja je prisvajala pravo krstiti i dijeliti kruh i vino. Time je prekinut nesmetan razvoj duhovnih darova, a Božja želja da vodstvo nastaje i odgaja se unutar zajednice je ignorirana na najgrublji način. Umjesto toga, nastala je hijerarhija nositelja službi i shema vodstva zajednice s jednim propovjednikom ili pastorom za svaku zajednicu, često s jednim biskupom iznad više zajednica.
 
Također su formirani savezi zajednica, prethodnici današnjih denominacija. Iste deformacije su se ponavljale kroz povijest, a još i danas dolaze do izražaja i u zarobljeništvu drže razmišljanje mnogih.
 
Ne smijemo zaboraviti da to nije Božja idealna namjera za nas, niti je njegov otkriveni plan.
 
Raširenoj praksi pozivanja nekog polaznika biblijske škole na pastoralnu službu u zajednici i prenošenju najvećeg dijela duhovne odgovornosti na njega nedostaje biblijski temelj. Slijediti takvu shemu je izbor druge, manje vrsne mogućnosti i odricanje od najboljeg Božjeg plana vodstva jer:Pojedincu se povjerava silan teret koji on nikad ne bi trebao nositi i koji ga, kroz višestruke kušnje, može učiniti ponosnimStarješinama se odzima odgovornost koju im je Bog dao i na taj način ih se osuđuje na prosječnost u korištenju njihovih darova
Dovodi do stvaranja dva sloja, duhovnog i laičkog.
Teži tome da duhovno stanje zajednice učini previše ovisim o jednom čovjeku; na taj način zajednica vjerna Bibliji, vrlo lako, primjerice promjenom pastora, može postati liberalna.
Podupire prirodnu tromost vjernika da posao prepuste nekom drugom.
Zadaće pastira postaju oficij.
Ostavlja premalo prostora za razvitak darova ostale braće i sestara u zajednici.
 
Novozavjetna alternativa mnogo je pogodnija za poticanje ispravnog duhovnog rasta svakog dijela tijela zajednice. Odgovornost starješina se ne sastoji u njihovom monopolnom položaju već su oni uzori čiji je cilj poticati druge na nasljedovanje odnosno oponašanje. Daru svakog pojedinca u zajednici mora biti pružena prilika za primjenu pod vodstvom Duha. Mudre starješine će ohrabrivati cijelo stado da traže darove, da ih stalno obnavljaju i koriste na Božju slavu i izgradnju zajednice. Spektar darova, kojih je oko 20 navedeno u Novom zavjetu (1 Kor 12,8-11.28-30; Ef 4,11; 1 Pt 4,10.11; Rim 12,5-8), tako je velik da će svaki kršćanin pronaći dovoljno široko polje za potvrđivanje svoga dara ili darova.
 
Duhovna zajednica će, osim toga, gajiti želju za postavljanjem istih naglasaka kao i zajednice Novog zavjeta. Prije svega, postojat će duboko poštovanje i njegovanje štovanja. Istinska hvala i srdačno štovanje obilježja su duhovne zajednice, pogotovo stoga jer računamo s Kristovim obećanjem da će štovati s nama, slaviti Oca i voditi nas u pjesmama hvale njegovog imena (Heb 2,11-13). Ovo štovanje svoj izraz nalazi u znakovima Gospodnje večere koju je novozavjetna zajednica, očito, slavila svake nedjelje (Dj 20,7). To je predivna, jednostavna svečanost na spomen,  koja svakog sudionika vodi vrlo duboko - sve dotle da svaki put ponovno razmišlja o začetku i temelju svoje sadašnje radosti, a to je predano tijelo i prolivena krv Isusa Krista, našeg Spasitelja (1 Kor 11,23-26). Biti sudionik zahtijeva stalno čišćenje (1 Kor 11,27+28) jer nedostojno uzimanje provocira Božji sud. Tako Gospodnja večera nije samo povod da bismo se sjećali Krista u štovanju, nego također i alat za neprestalno čišćenje zajednice kroz potrebno samoispitivanje prije sudjelovanja.
 
Stalno slavljenje Gospodnje večere je neizostavan, sastavni dio duhovnog života zajednice. Zajednice koje teže ostvariti apostolski plan osigurat će joj prikladno mjesto.
 
Drugo, te će zajednice punim zalaganjem njegovati svoje evangelizacijsko svjedočanstvo; stalno će se truditi doseći one koji su ostali izvan. Solunjani su tu istaknut primjer: iako su bili mladi, bili su odlično svjedočanstvo za cijelu okolinu (1 Sol 1,8).
 
Treće, Božji red u zajednici bit će vidljiv svakom oku. Zajednica je Božji izlog svih njegovih raznolikih milosrđa za sva duhovna bića (Ef 3,10), stoga u njoj treba njegovati i poštovati red i protokol. Anđeli i sva nebeska bića promatraju zajednicu. Svaki ud treba ispuniti ulogu koja mu je dodijeljena kako bi prikaz Božje milosti bio najsavršenije predstavljen. Muškarci i žene trebaju igrati svoje simboličke uloge u zajednici, kako nam je objašnjeno u Kor 11.
 
Muškarci predstavljaju sliku Božje slave pa u zajednici, otkrivene glave, simbolično predstavljaju Božju punu slavu (1 Kor 11,7-10). Suprotno tome, žene predstavljaju sjaj i slavu ljudskog roda, što je naročito izraženo kosom (1 Kor 11,7-10). U skladu s tim, a prema Božjoj riječi, njihove glave trebaju biti pokrivene kako se ne bi simbolična ljudska slava prsila u prisutnosti otkrivene Božje slave koju predstavlja glava muškarca. Anđeoski smisao za ispravnost i red bi bio povrijeđen ako bi se u Božjoj zajednici dopuštalo ljudskoj slavi da se natječe s Božjom.
 
Zato glave žena trebaju biti pokrivene kad se zajednica sastaje na molitvu poradi anđela. Žene javno ne sudjeluju u vodstvu štovanja ili sastanka u mjesnoj zajednici. Sveto Pismo upućuje žene da u zajednicama šute i ne podučavaju (1 Tim 2,11.12). Osobno, žene imaju vrlo široko polje služenja: gostoprimstvo, pružanje pomoći, služba drugima, školovanje mladih žena u duhovnom životu, ali ipak javno ne trebaju nositi vodeću odgovornost.
 
Konačno, zajednica treba biti mjesto gdje se nalazi ljubav. Darovi trebaju biti cijenjeni i traženi, ali ni jedan dar ne može biti primjenjen neovisno o boljem putu ljubavi ( Kor 12,31). Ljubav je ulje u pogonu stroja međuljudskih odnosa Božje obitelji. Radi se uistinu o jednoj obitelji: starješine se smatraju očevima, starije žene majkama, mlade žene su kao sestre, mladi muškarci kao braća (1 Tim 5,1.2). Na taj način Bog predstavlja svoju zajednicu: obitelj povezana ljubavlju, u vjeri, koja vuče isto uže, u zajedničkom očekivanju; zajednica koja obvezno slijedi Božje upute, vjerno ostvaruje njegov plan i stalno slijedi svoj uzor. Obvezani smo na to visoko mjerilo i moramo ponizno odlučiti poslušati ga.
 
„Gospel Folio Press"
 
Originalni naslov "The Church", pisac Peter Fleming

JA ĆU GRADITI SVOJU ZAJEDNICU
Richard Haverkamp

Jedan od mojih omiljenih tekstova je Rim. 1,16 u kojem Pavao kaže: Ne stidim se, uistinu, evanđelja, ono je snaga Božja na spasenje! Biblija uistinu funkcionira. Vi se zasigurno pitate, kako se to ostvaruje u Belgiji, što mi činimo da svi ti ljudi budu spašeni? Uopće nije tako teško. To je Božja riječ!
Sjećate li se Martina Luthera? Luther je rekao: Nisam baš ništa učinio osim što sam propovijedao Božu riječ.
Ono što mi u Zapadnoj Europi uistinu trebamo je nova reformacija! Ona se može dogoditi jedino ako se vratimo Bibliji! Želio bih da svaka obitelj u Belgiji dobije Bibliju i da je svaki Belgijanac čita.
Naša tema je Izgradnja zajednice. Podijelio sam je na tri dijela.
Prvi: Koji je naš cilj?
Drugi: Kakva je naša strategija kako bismo taj cilj dosegli?
I treći: Koja su naša pomoćna sredstva?

Koji je naš cilj?
Bog je u građevinskom bussinesu. Mojsiju je dao upute za izgradnju šatorasastanka. U obećanoj zemlji, David i Salomon su prema Božjem nalogu sagradili hram. U Novom zavjetu Isus kaže: Ja ću graditi svoju zajednicu! U Djelima 2 zabilježen je početak te izgradnje. Petar i Pavao također govore o toj temi. Petar, u 1. Petr. 2, kaže da se kao živo kamenje ugrađujemo u duhovni Dom. Pavao piše Korinćanima: Zar ne znate da ste hram Duha Svetoga? Efežanima piše da su apostoli i proroci temelji nove građevine.
Cijeli moj život temelji se na stihovima Matej 16,18. Katolici kažu da je to najvažniji stih u Bibliji. Slažem se s njima. Ono u čemu nismo potpuno suglasni s katolicima je na kojem dijelu rečenice treba staviti naglasak. Oni naglašavaju prvi dio: Ti si Petar-Stijena... Ja naglašavam drugi dio: ...sagradit ću crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.
To je stih mog života. Oslanjam se na tu istinu.
Draga braćo i sestre, vjerujem da se borba izgradnje zajednice ovdje dobiva.
Prije nego u sljedećim predavanjima počnemo govoriti o detaljima gradnje zajednice, želio bih posvetiti vrijeme polaganju stvarno dobrog temelja na kojem onda možemo graditi. Sve što nadalje budemo govorili, gradit ćemo na tom temelju. Riječi koje ćemo govoriti duboko urežite u svoje srce. Uvijek ih se ponovno sjetite. One će vam pomagati i trebat će vam u Zapadnoj Europi. Te je riječi izrekao Isus, a ja ih nazivam: Sedam Isusovih velikih riječi.
Želim obraditi jednu po jednu.

Građevinski poduzetnik
Građevinar je Isus Krist. Drugim riječima: gradnja zajednice nije moj zadatak. Gradnja zajednice je Isusov zadatak. Ja ne gradim zajednicu u Belgiji. Ja propovijedam i podučavam Božju riječ. To je sve. Kad to činim, Bog mijenja ljude. Bog je taj koji uskrsava mrtve. Bog je taj koji čini čudo rođenja nanovo. Isus je rekao svojim učenicima: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Idite i bit ću s vama!Isti Isus je rekao: Ja ću graditi svoju zajednicu! To stvarno moramo utisnuti u naša srca. Ja sam to učinio, i to ne samo u svoje srce, već i u svoje misli. Isus kaže: Richarde, ti ideš u Belgiju, a ja ću graditi svoju zajednicu.

Sigurnost
Naglasak leži na riječima: Ja ću. Isus ne kaže: Pokušat ću, moguće da ću, ako vi budete surađivali. On kaže: Ja ću. Kad Bog kaže: Ja ću, onda on tako i misli! Vlasnik Isus je rekao: Ja ću graditi svoju zajednicu! Ovo ima dvostruko značenje.
On prvo kaže, to je moja zajednica, mičite svoje prste od nje. Ne postoji ništa na što biste mogli biti ponosni, ona je moja zajednica, moj posjed!
Drugo, Isus je rekao da je zajednica i gradnja zajednice njegova odgovornost. Ako bilo što krene krivo, ja idem natrag NJEMU. U jednom gradu u Belgiji u kojem sam radio, danas postoji zajednica koja broji, otprilike, 65 braće i sestara. Ali, prije otprilike pet godina, u njoj je preostalo samo pet ljudi.
Bilo je nekih problema i sve je išlo, nekako, unazad. Različiti ljudi su mi rekli: Richarde, zašto se jednostavno ne prestaneš truditi s tom zajednicom? Tamo je tako teško. Gubiš vrijeme. 15 kilometara dalje, u susjednom mjestu, postoji evangelička zajednica. Ti bi ljudi mogli ići tamo. Ozbiljno sam o tome razmišljao. Ali, imajući na umu stihove iz Mateja 16, jednog sam dana kleknuo i molio: Sad, Gospodine Isuse, podsjeti se Mateja 16,18. Ti si rekao: Ja ću graditi svoju zajednicu. Vrata pakla te trenutno nadvladavaju. Vrata pakla trenutno mene nadvladavaju. Hoćeš li to dopustiti? To je tvoja zajednica. To je tvoj posao. Tvoje ime je u opasnosti. Hoćeš li to dopustiti?
Danas je tamo zajednica s 65 do 70 ljudi.
Sjećam se, prije četiri godine imali smo konferenciju u Francuskoj. Dva dana prije nego što sam otišao na tu konferenciju, dogodilo se da su se u jednoj novoj zajednici, koja je bila stara tek pola godine, dva vodeća čovjeka okrenula protiv mene. Bilo je stvarno dubokih problema a morao sam ići na neku konferenciju. Sjetio sam se kako sam vozio od Parisa do Lyona. Cijelim putom sam molio: Gospodine Isuse, to je tvoja zajednica. To je tvoj problem. Ja sada idem na konferenciju.
Problem se riješio i danas je tamo zajednica s 65 odraslih plus djeca.

Građevina
Gospodin Isus gradi svoju zajednicu. To ne znači da on gradi pojedine ljude. U naše današnje doba prevelik naglasak se stavlja na pojedince. Različite kršćanske organizacije rade s pojedincima. Oni promatraju kako se pojedinci obrađuju i s njima rade ili ih školuju kao učenike. Isus nije rekao da mi trebamo donositi odluke. On kaže da trebamo stvarati učenike, a ja vjerujem da niti jedan kršćanin ne može biti pravi učenik ako ne pripada zajednici u mjestu. Sjetite se Efežana 5 gdje Pavao govori o braku i kaže: Krist voli zajednicu, dao se za zajednicu, čisti zajednicu i prezentira je pred ocem. Naravno da sam svjestan da se zajednica sastoji od pojedinaca. Ali pojedinci moraju činiti zajednicu.


Građevinski rad
Rad u zajednici je građevinski rad. Kako bismo gradili kuću potrebne su nam najmanje četiri stvari. Prvo, potreban nam je temelj. To je Božja riječ. Drugo, treba nam kamenje kako bismo gradili na tom temelju. To su pojedini vjernici. Treće, potrebne su nam grede koje sve drže na okupu. To su starješine. Potrebno je i četvrto. Ne mogu se kamenja samo slagati jedno na drugo jer bi građevina pala. Kamenje je potrebno zalijepiti cementom. Cement je ljubav dana od Boga. Božja ljubav je izlivena u našim srcima. Ta ljubav drži kamenje zajedno.

Otpor
Gospodin Isus govori o vratima pakla koja neće nadvladati zajednicu. O kome ovdje govori Gospodin Isus? On govori o Sotoni i svim njegovim demonima. Želim vam nešto reći. Otišao sam u Francusku, ljudi su mi došli i rekli: Richarde, ti ne poznaješ Francusku. U Francuskoj još nisi radio. Francuska je najtvrđa zemlja na svijetu.
Bio sam u Londonu u Kanadi. London je veliki grad. Ljudi su mi došli i rekli: Richarde, ti ne poznaješ London. London je najtvrđi grad.
Bio sam i u drugim gradovima i drugim zemljama. Ljudi su govorili: Ovo je najtvrđe mjesto na svijetu. Svugdje kamo idem, netko će mi doći i reći: Richarde, ovo je najtvrđe mjesto na svijetu. Kad sam išaou Belgiju također sam rekao: Ovo je najtvrđe mjesto na svijetu.
Zašto jednostavno ne pogledamo činjenicama u oči? Cijeli svijet je tvrd! Cijeli svijet je Sotonino područje. Ali ne zaboravite da je Isus rekao: Ja ću graditi svoju crkvu! Mi ne moramo graditi crkvu. To je preteško. Na nebu može svatko sagraditi zajednicu, ali postoji samo jedan koji može na zemlji sagraditi zajednicu. To je Isus Krist i on je rekao: Ja ću to činiti i vrata pakla je neće nadvladati.

Pobjeda
Vrata pakla neće nadvladati zajednicu. To ne znači da to neće pokušati. U Belgiji je trenutno tako, što više kršćana ide s Gospodinom, što ih više dopušta da ih On koristi, to su intenzivniji neprijateljevi napadi. O tome bih mogao napisati debelu knjigu. Vrata pakla ne sjede mirno! Napast će nas tjelesno. Napast će nas duhovno. Napast će moju ženu i naš brak. Napast će našu djecu. Sotona će napasti suradnike. Napast će njihov rad. On će napasti sve. Vrata pakla neće sjediti mirno. Ali slava Gospodinu, ona nas neće nadvladati. Tijekom posljednjih 13 godina sam to naučio. Doživio sam razdoblja kad sam pao na koljena i molio: Gospodine, bolje da sad nešto učiniš. I uvijek ponovno bi zajednica preživjela. Sada imamo više od 20 zajednica. Najmanja ima 25 vjernika, najveća više od 100. Prosječno, oko 50 vjernika. Nemamo obrazovane pastore. Nemamo obrazovane glavne suradnike, a ipak se lažna učenja nisu uvukla u zajednice. U posljednjih 13 godina nije se dogodilo cijepanje zajednice. To je začuđujuće. Imamo muškarce koji drže biblijske studije iako nikad nisu pohađali neku biblijsku školu. Svake nedjelje ujutro imamo otvorene sastanke. Svatko može ustati i govoriti. I to braća i čine. Nemamo problema sa krivim učenjima. Moramo se naučiti poduprijeti tim Isusovim riječima.
Naš cilj je živa, aktivna, neovisna zajednica. Naravno, želimo da ljudi budu spašeni, i želimo ih vidjeti krštene. I želimo vidjeti učenike. Cilj je: živa, aktivna, neovisna zajednica! To je biblijski. To je Novi zavjet.
To je ono što trebamo.
Jeste li uočili da Isus ima cilj? Mnogi ljudi danas žive bez cilja u svom životu. I oni žive. U engleskom postoji dobra uzrečica: Ako ciljaš na ništa, onda ćeš garantirano pogoditi. I mnogi kršcani tako žive. Mnogi kršćanski radnici žive tako. Bez cilja.
Isus je imao cilj pred sobom. Kad ih pitam što je bio Isusov cilj, siguran sam da bi neki od njih rekli: Došao je da umre za nas. Žao mi je, ali to nije istina! Njegov cilj nije bio da umre, njegov cilj nalazimo ovdje: Ja ću graditi svoju zajednicu! On je znao da mora umrijeti da bi to bilo moguće, ali njegov cilj je bio graditi zajednicu. Cilj je bio sakupiti ljude iz ovog sotonskog svijeta i početi nešto novo. Ako je to Kristov cilj, zar mi ne bismo trebali imati isti cilj?
Inače, Krist nije rekao: Ja ću evangelizirati cijeli svijet. To nije bio njegov cilj. On nije rekao: Ja ću u svaki poštanski sandučić ubaciti jedan traktat. To nije bio njegov cilj. On nije rekao: Ja ću svoje kraljevstvo spustiti na ovu zemlju.
To će se dogoditi, ali ne sad. On nije rekao: Ja ću imati puno radio emisija. Molim vas, nemojte me krivo razumjeti. To uopće nije krivo, dobro je dijeliti traktate, emitirati radio emisije, ali to nije cilj. Cilj je vidjeti njegovu zajednicu izgrađenu.
Čitao sam puno misijskih cirkularnih pisama koja navode s koliko ljudi kontaktiraju. To je prekrasno, ali cilj nisu kontakti. Ponekad se čudim što se sve događa s tim kontaktima. Ja ne želim više od 20 kontakata. Želim s ljudima, što je prije moguće, doći u vezu. Želim ih odabrati i upoznati, sve dok mi ne preostanu jedan ili dva čovjeka koje evanđelje uistinu zanima. Što brže, to bolje.
Najveća nevolja koju imamo jest da se moramo vratiti Božjoj riječi. Moramo je uzeti doslovce koliko je to god moguće. Mi ljudima u Belgiji uvijek ponovo kažemo: Moramo se držati Božje riječi. Ako nam vi možete pokazati što ne stoji u Novom zavjetu, onda nam to recite i mi ćemo prestati s tim. Ili ako postoji nešto u Novom zavjetu što ne činimo, pokažite nam i mi ćemo to činiti."
Začuđujuće je što mi u Belgiji doživljavamo. Sijemo malu reformaciju. Gledamo kako se u godini obrati najmanje 200 katolika, a mi nikoga ne vodimo Isusu. Mi nikad ne molimo s ljudima. Mi im nikad nismo rekli: Bi li ti sad rado prihvatio Krista? Mi ih podučavamo Božjoj riječi, iz tjedna u tjedan. I oni budu spašeni. Moj prvi cilj nije pridobiti ljude za spasenje, moj prvi cilj je suočiti ih s Biblijom.
I ako ih mogu zainteresirati za Bibliju, ako ih mogu dovesti dotle da čitaju tu knjigu, onda će Gospodin učiniti ostalo.
Upravo to se dogodilo u doba reformacije. Svako probuđenje u povijesti kršćanskih zajednica bio je uvijek rezultat povratka Božjoj riječi.

(Ovo je predavanje održao je Richard Haverkamp 18.11.1984 na Konferenz für Gemeindegründung-konferenciji za osnivanje zajednice)