Amsterdam – jednog lijepog, toplog ljetnog dana.
Trixi, moja negdašnja djevojka, sjedi i provodi još nekoliko ugodnih sati sa svojom poznanicom. Oprostivši se, odlazi na treći kat, ispija bocu rakije i skače kroz prozor.
Amsterdam, jednog lijepog ljetnog dana u ulici Veer. Ona leži na pločniku s nagnječenjem mozga i slomljenom kralježnicom. Nekoliko minuta kasnije vozilom prve pomoći odvoze je u bolnicu gdje se liječnici uzaludno bore za njen život.
Kad smo je nakon nekoliko dana posjetili, nismo više mogli razgovarati. Izgubila je volju za život. Nakon ispraznog života željela je samo smrt.
Rolling Stonesi u svojoj pjesmi o plesu s đavlom pjevaju:

Hoće li u mojoj čaši biti otrov,
hoće li proći polagano ili brzo,
ugriz zmije,
ubod pauka,
Belladonna-Drink iz noći od Toussainta.
Sakrio sam se u nekom kutu u New York Cityu
a u Zapadnoj Virginiji gledao u cijev jedne 44-orke…
Plesao sam, naplesao se…
Plesao sam s Mr. D.
(Rolling Stones “Dancing with Mr.D”)

Kad sam bio hipik, Trixie mi je bila prva ljubav. Prvi put sam je vidio u münchenskom P.N. – Hithausu (klub poput Star-Cluba u Hamburgu gdje su svirale prve beat grupe).
«Bok, želiš plesati, hoćeš pljugati shit?» - «Da!»
Poveo sam je u kuću svoga prijatelja Bobbya. Slušali smo Rolling Stonese i Beatlese i pušili. Poslije smo ležali na podu i mnogo pričali o slobodi...

Dolje na groblju, gdje smo se dogovorili,
zrak je slatkast,
zrak je zagušljiv.
On se nikad ne smije, samo mu usne titraju.
Zrak se masno ljepi u mojim plućima.
Sada znadem njegovo ime:
zovu ga gospodin D.
On će vam uskoro svima dati slobodu.
Lubanje vise s njegova vrata.
Ruke mi postaju vlažne i ukočene.»

Trixie je sljedećih godina bila moja pratilja na putovima droge. Uzimali smo LSD, meskalin, STP, DOM, pušili hašiš i marihuanu. Potom su na red došli opijati: morfin, eukodal, dilaudid; a mi smo plesali, plesali, plesali...
Svake smo noći odlazili u klub sličan P.N.-u. Sobom bismo imali morfij; prodavali smo ga i rabili. Droga nas je posve okovala.
U to smo doba Trixie, Jacky i ja stanovali zajedno. Jedne večeri posjetio nas je lijepi Bernie pa smo, uzevši morfij, polijegali na madrace i slušali glazbu. Iznenada, netko je pozvonio. Oteturao sam se do vratiju i pogledao kroz «špijunku». Vani je stajao Rudi Tralala i nosio nešto zamotano u papir. OK, otvorio sam vrata i pustio ga unutra. Razmotao je papir, izvadio je pušku i uperio je u me rekavši: «Franz, ti si gad!» Gurnuo me u kut kao u vesternu. «Prevario si me!»
Užasno sm se bojao da netko ne izgubi živce i pozove susjede ili policiju – svi bimo završili u zatvoru. Kad sam mu dao morfij koji je zatražio, otišao je.
Jedne večeri, više se ne sijećam je li bilo ljeto ili zima, sjedio sam u sobi sa Siggi i Romanom. Siggi je noć prije provalila u ljekarnu i pokrala sve morfijske preparate. Promatrali smo plijen i klicali: «Ha, samo najbolje od najboljeg!» Spravljali smo koktele od dilaudida i kokaina, i pili ih sve dok Roman nije poplavio. Otvorili smo prozor, nekoliko puta sam ga pljusnu i na koncu mu dao umjetno disanje. Ništa nije pomoglo.
Uplašeni da ćemo svi biti uhićeni ako nam umre u sobi, naprtili smo ga na ramena, spustili u trijem te odnijeli i polegnuli na ulicu u središnjem dijelu grada. Otrčali smo do telefonske govornice, nazvali policiju i rekli: «U toj i toj ulici leži onesviješten čovjek, možete li ga pokupiti?» Spustili smo slušalicu svjesni da će policija istražiti slučaj. Od straha smo se razbježali po gradu. Kad smo se nakon nekoliko sati vratili – Roman je stajao pred vratima!
Ušli smo u stan i uzeli morfij. Roman se opet srušio. Strah mi je zapeo u grlu: «Romane, sad mi je dosta! Moraš u bolnicu!» Doveli smo ga do ulaza u bolnicu, pričekali dok nije ušao i pobjegli.
Roman više nije živ.

Jedne sam noći plesao s damom u crnom.
Nosila je rukavice i šešir od crne svile.
Gledala me požudno svojim baršunastocrnim očima.
Njen pogled bio je čudan, podmukao i znalački.
Potom vidjeh kako joj s kostiju otpada meso.
Oči u lubanji žarko su blistale.
Plesao sam s Mr.D. ...

München, aleja Hirschgarten. Trošna kuća. Tu žive narkomani i alkoholičari – Lupo, Siggi, Viktor, Frank, Trixi i drugi čijih se imena više ne sjećam. Budući da više nismo imali ni morfija ni opija došla je Cold Turkey, ovisnička kriza koje smo se pribojavali. Odlučili smo provaliti u ljekarnu, pa smo bacili kocku da odredimo tko će to učiniti.
Izbor je pao na mene.
Bila je to moja prva provala, pa sam pošao s Christianom. Najprije smo otišli u birc i popili pivo za hrabrost. Budući da nismo bili profesionalci, provala nije baš protekla u najvećoj tišini. Bacili smo kamen u prozor, podigli roletu i pobjegli. Promatrali smo pomiče li se nešto u kući ili kod susjeda. Sve je bilo mirno., nitko ništa nije primjetio. Ušli smo i oprezno spustili roletu. Konačno smo bili u ljekarni i grozničavo tražili ormar s otrovima, ali ga nismo mogli pronaći. Naposljetku je Christian rekao: «Moramo po Viktora!» Viktor je bio iskusan, za sobom je imao već nekoliko provala u ljekarne.
Dok je Christian išao po Viktora, ja samo morao stražariti pa sam legao pod neki automobil. Christian se ubrzo vratio s Viktorom, koji je odmah pronašao ormar i provalio u nj. Nakon nekoliko minuta povukli smo se sretni i zadovoljni. Za sljedeće dane imali smo sve što nam je trebalo: morfij, dilaudid, eukodal, jetrij, kokain itd. Christiana smo jedva spriječili da ne ponese i stroj za pisanj. Stvarno je bio neiskusan.
Nekoliko mjeseci kasnije opet sam zapao u krizu. Silno su me boljela leđa a nisam imao ni za jedan «šut». Ni Lupo ni Frank nisu imali baš ništa. Imali smo samo auto i jedan krivotvoreni recept. Odvezli smo se do ljekarne Watterstein, koju sam poznavao i u kojoj sam već jednom uzeo drogu na recept. Dao sam ljekarniku recept za jetrij. U to je vrijeme bilo mnogo posla pa su namještenici neumorno trčkarali po ljekarni. Već sam u ljekarnikovoj ruci ugledao bočicu s jetrijem. Srce mi je lupalo kao ludo. No on nije žurio: kad su se vrata otvorila, pokazao je na me i rekao: «To je taj!»
Znao sam da iza mene stoji policija. Moj je ples upravo završio. Put me sada vodio u zatvorski bolesnički odjel.
Bio je to doduše moj drugi boravak u zatvoru, no prvi s apstinencijskom krizom. Uh, kakvo mučenje, kakvi bolovi, ništa osim bolova, a onda rezignacija, više ništa ne štima, nema više morfija, na red je došlo odvikavanje!
Cold Turkey!
Najprije su me odveli u svlačionicu, gdje sam obukao bijelo odijelo s plavim prugama karakteristično za taj bolesnički odjel. Smješten sam u zajedničku ćeliju, gdje su me umirivali valijem, neurocilom i drugim narkoticima.
Da, moj je ples završio. Ležao sam ondje suznih očiju, nos mi je curio, a odjeća bila mokra od znoja. Izmjenjivali su se hladni i topli tuševi, boljele su me noge i želudac. Obuzimala me samo jedna misao: morfij.
Ipak, bilo mi je jasno da nema smisla jadikovati. Mogao sam jedino ležati i podnositi svoju patnju. Bio sam svjestan da mi nitko ne može pomoći; samo vrijeme može izliječiti moje rane, a ono najgore proći će za tri do četiri dana.
Sa mnom u ćeliji ležao je Robert, veliki diler – i sam ovisnik. Uvijek je govorio: «Najbolje, najbolje od najboljeg.»
S nama je bio i Larry, bivši vojnik u Vijetnamu. Bio je vrlo nemiran i plesao je u svakoj prilici.
Bio je ondje i jedan Jugoslaven, alkoholičar, zatvoren zbog politike. On je brinuo za čistoću ćelije – bio je opsjednut čišćenjem. Osim nas bilo je tu i drugih: lopova, svodnika, homića i sličnog svijeta.
Ćelija je bila premala za šest zatvorenika. Tri kreveta na kat, jedan stol, sjedalice i visoki ormar. Prvih mi je noći bilo teško zaspati jer je moje odvikavanje bilo povezano s depresijama, strahovima i stravičnim snovima, a i zato što je noću u zatvoru poprilično živo. Često smo oponašali različite životinje, sve dok sami sebi nismo počeli sličiti na zoološki vrt, ili smo kartali pri svjetlu svijeće koju smo sami napravili.

Stanare samica često je obuzimalo zatvorsko ludilo. Zatvorenik bi najprije porazbijao sav namještaj, a potom dijelove pobacao kroz prozor. Ostali zatvorenici, koji se pri tome dobro zabavljaju, ohrabrivali bi ga povicima: «Daj, izbaci i ormar!» Uskoro bi se čuo i šum vode – rastavio je i umivaonik.
Da, takav je zatvorski život!
Naši su razgovori najčešće imali samo jednu temu: morfij, kokain – droge i kako ih se domoći.
Zatvorenici alkoholičari za odvikavanje su dobivali «distrić» (Distraneurin®). Jednom je u našu ćeliju došao neki skitnica koji je imao strašne krize. Viđao je pauke i sve moguće gmazove. Kad mu je delirij prošao uočili smo svoju šansu: «Prijatelju, odglumi delirij, govori o paucima, kukcima i slonovima. Mi ćemo pozvoniti, pritisnuti alarm, a kad dođe stražar, reći ćemo: 'Molimo vas dovedite bolničara, čovjek je u deliriju.' Kad dobiješ tablete, zamjenit ćeš nam ih za pljuge.» Na taj smo način održavali željeni feeling.
Ponekad bismo priredili i neku od naših jezovitih igara. «Dopustili» bismo skitnici «da pliva». Rekli bismo mu: «Lezi na pod i radi pokrete kao da plivaš». On je to u svojoj bespomoćnosti i učinio, a mi smo puštali vodu sve dok nije preplavila cijelu ćeliju. Rugajući mu se, pozvonili bismo i užurbanom stražaru rekli: «Pogledajte, ovaj je poludio!»
Jednom je u našu ćeliju došao neki prilično zbunjeni Amerikanac. Predložili smo mu: «Ako se objesiš, strpat će te u bolju ustanovu.» Napravili smo mu vješala. Čovjek je zaista namjestio omču oko vrata, a kad smo mu izmaknuli stolac počeo je vapiti: «Spustite me!»
Pozvonili smo i dotrčao je stražar. Rekli smo mu: «Kad smo se probudili, već je visio.»
Taj čovjek nije otišao u bolju nego u lošiju ustanovu. Takve su te zatvorkske igre. Dođe li u ćeliju netko koga ne trpe, jednostavno ga se protjera.
Za onaj krivotvoreni recept dobio sam sedam mjeseci. Za dugih besanih noći prijašnji mi se život poput filma odvijao pred očima.
Rođen sam u Mutterheimu. Nedugo prije mog rođenja otac je napustio majku i vratio se u istočnu Njemačku. Tako sam odrastao samo s majkom i bakom. Kad mi je bilo devet godina baka je umrla pa sam postao dijete s ključem oko vrata. Kad bih se vratio iz škole na stolu me obično čekala poruka s otprilike ovakvim tekstom:
«Dobar dan, Franz,
u ormaru ti je tjestenina a u hladnjaku rajčice i kobasice. napravi si nešto fino za jelo. Želim ti dobar tek. Mama»
Uskoro je majka dovela i prijatelja koji je trebao preuzeti ulogu oca. Nisam ga mogao podnijeti, pa smo se jednom i potukli. Valjali smo se po podu a ja sam ga grebao noktima po ćelavoj glavi vrišteći: «Mrzim te, mrzim te!»
Onda je došlo vrijeme da izučim neki zanat. Meni nije ništa padalo na pamet, ali je majka govorila: «Potraži si mjesto u mesara, tako ćemo uvijek imati što jesti.»
U ono doba nije bilo teško pronaći radno mjesto naučnika, ali s početkom nauka počeo sam uzimati i prve droge. Najprije sam nabavljao Captagon. Navečer bih odlazio u diskače, a ujutro u pet pojavljivao se u mesnici. Moj radni učinak bio je u skladu s time. Jednom su u kotlu bile hrenovke, a ja sam ložio vatru. Temperatura je previše porasla, pa su sve hrenovke popucale. Šef je u to doba bio u klaonici i znao sam da će, kad se vrati, biti panike.
Vratio se, podignuo poklopac i vidio da su sve hrenovke raspuknute. Toliko se razbjesnio da je kotao bacio za mnom.
Drugi put su hrenovke bile u sušari. Tada sam dodao previše piljevine na vatru. Rezultat je bio isti – popucane hrenovke.
Nakon godinu dana prekinuo sam nauk. No future! Nema smisla! Zašto bih morao raditi? U tome nisam moga pronaći nikakav smisao. Rijetko sam se osjećao dobro i prihvaćeno. Bez tripa sam se najčešće smatrao neshvaćenim.
Noću sam često odlazio u P.N. Bila je to jedna od onih rock jazbina u koje su mnogi mladi hrlili da bi se otkačili i naplesali. Glazba nas je začarala i smatrali smo zanosnim razbijati o pod prazne pivske čaše.
P.N. se nalazio u Schwabingu, pa sam u tom dijelu grada uskoro upoznao marihuanu, hašiš i shit. Počeo sam pušiti i preprodavati. Živeći vlastiti život bio sam prepušten sebi. Samo bih povremeno spavao kod kuće, a sve sam više noći provodio kod prijatelja ili u parku Englischer Garden, po vežama, liftovima i praonicama.
Svoj put ili smisao života tražio sam kod skitnica i bilo mi je zanimljivo razgovarati s ljudima koji su se nalazili na rubu društva. Seks, droge i rock'n'rol okovali su me, a ipak sam bio osamljen. Čežnja za ljubavlju potonula je u opijenosti. Dani su prolazili isprazno i besmisleno. Na ulicama se pozivalo na mir. I moje srce je vapilo za mirom, a ipak ga nikako nisam nalazio pa sam sve više tonuo u narkomaniju.
Am Morgen einen Joint und der Tag ist dein Freund.
(Ujutro jedan joint i dan je prijatelj tvoj.)

Za mane je svijet bio kao da gledam kroz ružičaste naočale, a u stvarnosti sasvim mračan i bezizgledan: samo su idioti rintali za lovu.
U međuvremenu, bio sam mali diler hašiša. Iz večeri u večer, kad su svirali bendovi i sstajale se hašomanke, prodavao sam hašiš i LSD.
Prvi «šut» dobio sam od nekog čovjeka iz Hamburga. Pojavio se baš kad smo pušili hašiš i ponudio nam jetrij. Rekao sam mu: «Hej, stari, baš mi se ne sviđa ideja da to napravimo pred ljudima, ali svakako bih htio probati. Hoćeš li mi ga dati u zahodu?» Tamo sam dobio prvi «šut» i on mi je na neki način dao sve. Činilo mi se da mi je dao slobodu i lubav za kojima sam toliko čeznuo, a zapravo sam se od tada našao na putu bez povratka – postao sam junkie!
U drugom diskaču upoznao sam dvojicu svodnika koji su mi rekli: «Uskoči, mali, pokazat ćemo ti kako se to radi.» Na povjerenje su Trixi, Jacky i meni dali morfij, a svaku su večer dolazili na obračun k nama u baraku.
Jedno vrijeme je neka mlada žena, crvenokosa Mischa, raznosila morfij. Najčešće bi dolazila poslije podne, ali kao i većina dilerica i «đankija» bila je skroz nepouzdana. Često je cijela gomila poput štakora čekala Crvenu Mischu, a kad bi se konačno pojavila trčali su za njom da bi joj u nekom kafiću kradom predali novac. Potom bi nestala iza ugla gdje je skrivala drogu. Trebalo je imati strpljenja. Konačno smo mogli ubrizgati žuđeni «šut». Ponekad je traženje vene bilo dugotrajno, a onda bi opijat konačno potekao mojim tijelom.
Svoju sam dušu prodao drogi i sve sam joj dao. Uskoro se u meni pojavila silna čežnja za smrću, a time i namjera da ubrizgam smrtonosni «šut». Često sam govorio: «I am a jukie, I am a monkey». – Ja sam narkić, ja sam majmun.
Ali sada sam sjedio u zatvoru i čekao da prođe mojih sedam mjeseci. Budući da sam i dalje bio u kontaktu s Trixi, znao sam kamo ću kad me puste iz zatvora. Došao je i taj dan, a s njime i dugo žuđeni «šut» koji sam dobio kod Trixi i Alia. Junkie scena me opet osvojila i opet sam nosio svoj gun, špricu s iglom osamnaesticom.
Uskoro sam upoznao i narko-scenu u Amsterdamu. Na sudu sam imao ročište zbog provale u ljekarnu, pa sam radije pravodobno pobjegao preko granice.
Ako igdje postoji predvorje pakla, onda je to zasigurno u Amsterdamu. Grad je pun kafića, diskača i dilera. Čim sam stigao, krenuo sam u potragu za heroinom. Pronašao sam nekog crnca koji mi je prodao malo, a uskoro sam upoznao i druge ovisnike. Većina su bili lopovi, pa nas je policija uvijek držala na oku.Nikome nismo mogli vjerovati jer nas je okruživalo mnoštvo doušnika. Sada sam poznavao i amsterdamske junkie: mršava tijela, utučena lica, odvratno odjeveni.
Bili smo zajedno crnac Glenn, stari Franzisko iz Hamburga, Tuti iz Münchena i ja. Stanovali smo na jednom brodiću. Nabavio ga je Tuti. Vlasnica je bila neka prostitutka, iznajmila nam je brod za određenu količinu heroina mjesečno.
Ujutro smo ustajali i kretali u nabavku novca. Dok bi drugi otišli dilati, ja bih odlazio u robne kuće krasti ručne torbice koje sam kasnije prodavao prostitutkama. Glavno da je bilo novca za heroin.
Ponekad sam imao heroin, ali ne i žlicu neophodnu za pripravu injekcije. Pozvonio bih kod nekoga i rekao: «Ja sam turist i imam konzervu graha, ali nemam žlicu. Možete li mi jednu posuditi?»
Loše je bilo kad poslije podne još uvijek nisam imao novac, a znao sam: još sat ili dva i dolazi kriza! Tada sam zbog droge krao, varao, elegantno se oblačio i bio uljudan sa starijim damama i gospodom ne bih li im izmamio novac.
Jedno sam vrijeme prijateljevao s nekim džeparom. Radili smo zajedno, a moja je zadaća bila pronaći pijance, upustiti se u kratak razgovor s njima, potapšati ih po ramenu i odvratiti im pažnju. Kad bi mi prijatelj dao znak, značilo je: Pusti ga nek ide! – Imali smo novčanik više.
Bilo je dana kad sam morao prositi. Često bih odlazio na kolodvor, sjeo u vlak i ispričao suputnicima nekakvu laž. «Pokrali su me», ili: «Moram hitno u Hamburg». I tako sam išao od odjeljka do odjeljka i govorio ljudima da moram baki, djevojci, ženi... Pustio bih po koju suzu i dobivao najčešće 50 ili 100 guldena. Još se uvijek sjećam kao je jedan čovjek reagirao na moju priču: «Pa vi ste danas već treći, što se to ovdje događa?» Tako sam saznao da nisam sam na tom putu.
Sav trud i svi bolovi bili su zaboravljeni kada sam dobio dugo očekivani «šut». Kakvo olakšanje kad bi otrov prostrujao mojim tijelom. Bezbolnost, ljubav – izgledalo je da mi droga nakratko daje sve to.
I tako su prolaziil mjeseci. Jurio sam ulicama, provaljivao u automobile, prodavao lažni hašiš i LSD. Nizozemska me policija protjerala u Njemačku, ali sam se odmah ilegalno vratio natrag. Nakon još jedne krađe, kad sam uhićen, policija je odustala od ponovnog protjerivanja. «Ako te protjeramo, opet ćeš se vratiti.»
Droge su određivale moj pad i ubrzavale me na putu u pakao. Zatvor sam upoznao već više puta, sada sam trebao upoznati i ludnicu.
Zbog jednog kriminalnog djela dospio sam najprije u zatvor a potom u ludnicu. Tu sam bio u zatvorenom odjelu s ubojicama, seksualnim zločincima i slaboumnicima. Kao i uvijek, mi junkiji držali smo se zajedno i razgovarali o samo jednoj temi: «Ohne Dope, no Hope» (Bez droge nema nade). Tu sam se sprijateljio s jednom djevojkom, također ovisnicom. Čvrsto smo se držali jedno drugog i kada je u subotu bio izlaz u dvorište obično bismo umaknuli i nabavljali drogu.
Rolling Stonesi su pjevali:
Rastrgan i izlizan,
Joe kašlje prilično gadno.
Jeah!
A kodein za to prepisuje mu doktor.
Šalje mu ga ljekarna,
ali tko će mu pomoći da se riješi toga?

Da sam barem znao da postoji Onaj koji nudi spasenje svim narkićima, alkoholičarima, svim upropaštenima i otkačenima. Onaj koji je rekao: Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni (Ivan 14,6).
Ali taj – Isus Krist – slijedio me i pronašao.

1970. godine odrađivao sam nekakvu kaznu u zatvoru Stadelheim. Bio sam u bolesničkom odjelu kad su se pojavili kršćani s projektorom, filmom i platnom za projekciju. Gotovo svi smo otišli na prikazivanje filma.
Kad sam vidio što se prikazuje pomislio sam: «Čovječe, pa ovo su fanatici. Crna knjiga što je nazivaju Biblijom – oslobađa? Nemojte me nasmijavati!»
Iako ništa od toga nisam prihvatio, na neki sam način ipak osjetio nešto od Isusove ljubavi.
Sljedeće ljeto zatekao sam se u münchenskom Englischer Gartenu, na livadi zvanoj Hash. Na jednom brežuljku stajali su kršćani. Pjevali su i propovijedali. Ali ja nisam htio čuti ništa o njima, pa sam ih zaobišao u širokom luku.
Nakon nekoliko godina ponovno sam ih ugledao na istom brežuljku. Sada ih nisam htio zaobići nego sam imao namjeru napraviti nered. Ne šakama, jer sam bio preslab za to, u to doba težio sam samo 54 kilograma. Ali sam zato imao dug jezik i bio jako agresivan. No šutio sam jer me se nešto dojmilo. Danas znam da je to bila Isusova ljubav.
Nakon nekog vremena opet sam bio u Amsterdamu. Nisam imao ni novaca, ni droge, samo bolove u leđima koji navještaju krizu. Dok sam stajao na pošti ne bih li prevario kakve turiste pristupila su mi neka dvojica. Pripovijedali su mi o Isusu Kristu te se pomolili sa mnom. U svojoj nevolji osjetio sam da se to tiče i mene, pa sam izgovorio svoju prvu molitvu: «Isuse, ako postojiš molim te pošalji mi heroin!» Isus to, naravno, nikada ne bi učinio. On ljubi narkića, ali ne voli heroin. To onda još nisam znao pa sam pecao u mutnom, bio sam okovan drogom i samo za njom trčao.
I tako sam opet krenuo, taj put s Glennom. Potražili smo jednog dilera i Glenn mi je rekao: «Ovog ja preuzimam!» Pokucali smo mu po brodiću i otvorili vratašca. Doviknuo je: «Da... uđite!» Glenn je bio stasit i jak crnac koji je unatoč ovisnosti o heroinu pucao od snage. Za pozdrav je bacio bocu od Coca-Cole u kut, pograbio čovjeka za ovratnik o procijedio: «Daj lovu!» Diler je otvorio novčanik i htio mu dati nekoliko novčanica. «Rekao sam lovu, to znači – sve!» Diler je dao sav novac Glennu dok sam ja stajao u kutu, pušio i čekao. Na koncu smo se povukli i podijelili plijen.
Jednog mi je dana neki prijatelj iz amsterdamskog Redlight-Districta rekao za kršćane koji imaju kuću u kojoj pomažu ovisnicima. Iako se u meni sve opiralo ponovnom odvikavanju, ti su mi kršćani bili posljednja nada. Neki mladi crnac u kafiću rekao mi je: «Prijatelju, i ja sam bio ovisnik. Samo ti jedan može pomoći – Isus Krist!»
Bio sam razdijeljen. S jedne strane htio sam potražiti te kršćane, s druge strane sam ih se bojao.
Tek kad su me ponovno pustili iz zatvora i psihijatrije i kad mi je postalo jasno da ću uskoro postati jedan od onih što ostatak svog života provode po ludnicama, potražio sam ih. A oni su mene, junkija, prihvatili kakav sam bio. Tko bi me drugi uzeo a da ne postavi pitanje troškova?
Ti su ljudi imali lijepu kuću na sjeveru Nizozemske. Bilo je u njoj junkija, alkoholičara, prostitutki, svodnika, ali i takvih koje je Gospodin Isus već oslobodio. Uvijek je tu bio netko tko se upravo odvikavao. Taj put sam to bio ja. Jedan od kršćana uvijek je bio kod mojeg kreveta, a najčešće su to bila dvojica ili trojica. Brinuli su za me, pripovijedali mi kako su se oni oslobodili i molili se sa mnom.
Prva kršćanska knjiga koju sam pročitao bila je «Bježi, mali, bježi» od Nickya Cruza. Nicky je mogao nositi i moje ime. U petnaestoj je napustio obitelj i postao vođom ulične bande jer je bio vrlo bezobrazan i krvožedan. Protivio se svakoj vrsti tutorstva i autoriteta, bio je bez srca i osjećaja. Poznavao sam tu frustraciju, gorčinu i bijes. Čitanjem te knjige sav moj prijašnji život odvio se preda mnom i spoznao sam da sam sve vrijeme, poput Nickya, trčao putom bez povratka, putom za pakao. I ja sam poput njega bio bez nade, bez budućnosti i umoran od utrke.
Bilo je dana kada više nisam htio ostati kod kršćana. «Moliti cijeli dan, slaviti Gospodina... proučavanja Biblije, Gospodnja večera... to više ne mogu izdržati, tu zasigurno neću dočekati starost. Kad prođe odvikavanje, vratit ću se u Amsterdam i potražiti posao. Ovi su ljudi samo pobožni čudaci.»
Ipak, ispalo je sasvim drugačije. Završio sam s odvikavanjem i ostao. Jednog dana kad sam čitao Bibliju Bog mi je progovorio kroz stih: Tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti (Ivan 6,37). – Kakvo obećanje! Tada sam u molitvi izlio svoje srce Isusu i rekao mu: «Ja više ne mogu. Evo, dolazim k tebi, izliječi moje rane. Objavi mi se i slijedit ću te. Predajem ti svoje grijehe, sav svoj život – primi me u svoju ruku.»
I on me oslobodio. Nikakav liječnik, nikakav psihijatar niti psiholog – jedino Isus Krist!
U Psalmu 138,3 piše: «Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju okrijepio.»
Svaka zemaljska «sloboda» zasljepljuje nam oči i zavarava naša osjetila. moja čežnja za slobodom završila je stravičnim robovanjem. Samo je Isus mogao rastrgnuti te ropske okove. Nek mu je slava u vječnosti!
Jedino zahvaljujući njegovoj milosti danas sam potpuno slobodan od droga, sretan što sam dijete Božje i što više ne moram ležati po jarcima.
Nakon godinu dana u prihvatilištu vratio sam se u Njemačku. Isus mi je učinio velike stvari: oslobodio me depresija i dao mi uvid u vječnost.
Dok sam u Nizozemskoj stopirao za Njemačku, u jednom mjestu nikako nisam mogao uhvatiti stop. Budući da je bilo hladno smjestio sam se u telefonsku govornicu. Naišla je policija i pokupila me. U policijskoj postaju su mi rekli: «Morate platiti kaznu!» Nisam mogao platiti pa sam ponovno morao u zatvor. Ali taj put sam ušao kao Božje dijete. U ćeliji sam pjevao hvalospjeve, na veliko čuđenje čuvara koji me je promatrao kroz «špijunku». Ondje sam s jednim junkijem mogao razgovarati o Isusu Kristu.
Po izlasku iz zatvora došao sam u München, gdje sam upoznao kršćane koji su me prihvatili u svoje zajedništvo i pomagali mi.
U Münchenu mi je Bog poklonio i radno mjesto u pizzeriji. Pomogao mi je i dao mi sreću i uspjeh u radu. Prvi put u životu dobio sam i pravi godišnji odmor jer sam dulje vrijeme radio. Kakve li radosti kad svoje ruke više nisam koristio za krađe, provale i fiksanje, nego za pomaganje drugima.
Ipak nije uviejk bilo jednostavno nadvladati prošlost kao što je bila moja. Rane koje su tek zacijelile opet su se otvorile pa sam, na žalost, morao doživjeti ponovni pad.
Iz Münchena sam otputovao u Amsterdam kako bih kupio heroin i ufiksao se. Vjerovatno nitko ne može razumjeti i uživjeti se u moje osjećaje prije i nakon «šuta». Koje li sramote kad netko koga je Isus Krist oslobodio i koji je okusio njegovu radost i njegov mir, ponovno posegne za iglom! No Božja ljubav i milost veće su od naših padova. Dok sam u Amsterdamu sjedio u nekom kafiću i slušao glazbu, pojavili su se kršćani koji su ondje ljepili plakate.
Postao sam svjestan sve svoje bijede, ali i da me nitko ne može istrgnuti iz ruku mog nebeskog Oca.
Ispričao sam im da sam dijete Božje i da sam ponovno pao u grijeh. Molili su sa mnom i ja sam Gospodinu priznao svoj pad. Kad sam se vratio u München našao sam svoju braću u vjeri kako na koljenima mole za mene.
Smio sam iznova slijediti Isusa. Ni u jednom trenutku nisam se pokajao zbog svog obraćenja. Upravo suprotno, moj je život dobio smisao i cilj. Bog me oslobodio droga i drugih robovanja. Dao mi je dom i ja znam da sam siguran kod tog predivnog Boga koji drži sva svoja obećanja.
Kad imaš posla s dilerom, kako možeš znati je li ti dao ili prodao otrov za štakore ili heroin? Vjeruješ mu a da ni ne provjeriš je li ti stvarno dao heroin. A koliko ih je bilo prevareno i koliko ih se nafiksalo do smrti!
Isusu Kristu možeš vjerovati.
On ne laže. To su iskusili mnogi ljudi u proteklim stoljećima.
Oslonio sam se na njegovu riječ, a on me spasio iz kandža grijeha i ovisnosti.

Franz Huber

Zbog čega živim?
Ovom istinitom pripovješću želimo nemirnu i zaplašenu čovjeku posvjedočiti da smo vjerom u Isusa Krista dobili oproštenje svojih grijeha, novi životni sadržaj i novi životni cilj tako da možemo, utješeni i bez iluzija, podignuti pogled prema budućnosti koja je sva u Božjim rukama.
Biblija govori da čovjek nije rezultat slučaja, nego Božji stvor. Stoga nam samo Onaj koji nas je stvorio može dati pouzdane izjave o tome odakle smo, kuda idemo i zašto smo tu.
Bog je stvorio čovjekada bi obrađivao i čuvao sve što je Bog stvorio (Postanak 1,28; 2,15).da bi ga slavio i zahvaljivao mu (Rimljanima 1,21),da bi ga ljubio svim svojim srcem, svom dušom i svom snagom, a svog bližnjeg kao samoga sebe (Marko 12,30-31). Čovjek je, počevši od Adama i Eve, odbacio Božju vladavinu; htio je biti poput Boga, živjeti bez njega i to po svojoj volji.
Grijeh – što je to?
Iskonski čovjekov grijeh je upravo ta pobuna protiv Boga, zahtjev da živi svoj život po svojoj volji – na svoj način. Zbog tog je grijeha čovjek izgubio zajedništvo s Bogom i sada živi odvojeno od njega. Iz tog grešnog stanja kasnije proizlaze i pojedina grešna djela.
Zbog grijeha je čovjek:odvojen od Boga (Izaija 59,2)«mrtav» u Božjim očima (Efežanima 2,1),Božji neprijatelj (Rimljanima 5,10)nesposoban ugoditi Bogu (Rimljanima 8,8),osuđen na vječnu odvojenost od Boga i vječno prokletstvo (Rimljanima 6,23).svi njegovi religiozni napori i pokušaji da premosti tu odvojenost od Boga razbijaju se o čovjekovu potpunu grešnost i pokvarenost. Zbog grijeha se on nalazi u «močvari» iz koje ne može izići vlastitom snagom.
Čemu Isus Krist?
Samo je Bog, čije je biće apsolutna svetost i pravednost kao i apsolutna ljubav i milost, mogao izraditi most do čovjeka. On je tražio i pronašao način da spasi ljude koje ljubi a da se pritom ne odrekne svoje svetosti.
Božja je pravednost zahtijevala pravednu kaznu za grijeh, pa je stoga postojao samo jedan put do spasenja: jedan bezgrešan čovjek morao je ponijeti grijehe umjesto onih koji će dopustiti da ih se spasi.
Taj je čovjek bio Isus Krist, Božji Sin. Došao je na Zemlju da bi na Golgoti preuzeo naše grijehe na sebe. Ondje su mržnjom ispunjeni ljudi pribili na križ Božjeg Sina i neizrecivo mu se izrugali i mučili ga. Ali na tom je križu Bog osudio naše grijehe na Isusu Kristu.
Poput munjovoda koji privlači na se i odvodi razarajući grom, Isus Krist je primio na se pravedni Božji gnjev i tako omogućio naše spasenje.
On koji ne učini grijeha i u čijim se ustima ne nađe prijevare: on koji vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao, mučen nije prijetio, nego je to prepuštao pravednomu Sucu; on koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ (1 Petrova 2,22-24).
Njega koji je bio bez ikakva grijeha, Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom (2 Kor 5,21)
Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, nego da ima život vječni (Ivan 3,16).
Zato je Isus jedini put Bogu, jedina mogućnost za pomirenje s Bogom. O sebi on kaže:
Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni (Ivan 14,6).
Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti (Djela apostolska 4,12).

Vjerovati – što to znači?
Žrtva Isusa Krista ne uračunava se automatski svakom čovjeku. Preduvjet za oproštenje grijeha je osobna vjera u Isusa Krista.
Vjera nije puko vjerovanje u činjenice, već davanje prava Bogu i potpuno povjerenje u Božja obećanja.
Bogu dajem za pravo priznam lida sam grešnikda sam kao plaću za svoje grijehe zaslužio vječno prokletstvo.Vjerovati također znači osloniti se jedino na Gospodina Isusa i njegovo djelo i sa zahvalnošću prihvatiti oproštenje grijeha.
Krist, koji ne može lagati, na čiju se riječ mogu apsolutno osloniti, kaže:
Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život. (Ivan 5,24).
Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan, oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti (1 Iv 1,9).
U stvarnosti to izgleda ovako:U molitvi priznati Bogu svoje grijehe i svoje grešno stanje.Moliti Boga za oproštenje.Prihvatiti Božje obećanje o oproštenju grijeha kroz žrtvu Isusa Krista i zahvaliti mu za dovršeno spasenje.Priznati Isusa Krista Gospodarom svojeg života i prepustiti mu vodstvo u životu.
U trenutku kada se iskreno obratim Bogu, priznam mu svoje grijehe i s povjerenjem u Isusovu krv prihvatim njegovo oproštenje, Bog će u meni ostvariti «novo rođenje» (Ivan 3,5).
Time mi Bog između ostalog poklanja:spasenje (Efežanima 1,7; 1 Petrova 1,18-19), oproštenje (Efežanima 1,7; 1 Ivanova 1,9),opravdanje (Rimljanima 3,23-28; 5,1),posinjenje (Ivan 1,12, 1 Ivanova 3,1),vječni život (Ivan 3,14-16; 5,24; 6,40; 10,27-29).
Kako živjeti kao kršćanin?
Taj novi, od Boga poklonjeni život, potrebno je hraniti, jačati i njegovati.
Obilježja zdravog kršćanskog života su:Čitanje i proučavanje BiblijeBiblija je obvezna, nadahnuta riječ Božja. Ona je mjerilo i hrana novome žviotu. Bog nam kroz tu knjigu govori i želi nas upoznati s bogatstvom vječnih stvari, sa svojim mislima i namjerama.
Kao što naše tijelo redovito treba hranu da bi moglo normalno rasti i finkcionirati, tako i našem duhovnom žviotu treba Božja riječ kao hrana za zdrav rast (1 Petrova 2,2; 2 Timoteju 3,15-17). MolitvaBog nam govori kroz svoju riječ, a mi njemu možemo govoriti u molitvi, izraziti mu njome zahvalnost i štovanje, zamolbe i želje. Bog čuje i uslišava molitvu. Moliti možemo u svako doba i u svakoj prigodi, ali bismo ipak svaki novi dan trebali započeti i završiti molitvom (1 Solunjanima 5,17; Efežanima 6,18)Njegovati zajedništvoKršćanin nije samotnjak, on pripada skupini spašenih koji sačinjavaju Božju Crkvu. Ta se Crkva u Bibliji uspoređuje s tijelom u kojem svaki nanovorođeni biva jedan ud i ima određenu zadaću.
Stoga je zajedništvo s kršćanima koji poznaju Isusa kao svog osobnog spasitelja i Gospdina, i ljube ga, i kojima je samo Biblija jedino mjerilo njihova života, daljnji vrlo važan elemenat u životu kršćanina (1 Korinćanima 12,12; Hebrejima 10, 25).Priznati GospodinaVjera mora doći do izražaja u našim riječima i djelima. Biti kršćaninom nije privatna stvar. Bog želi da se jasno postavimo na njegovu stranu i da riječju i djelom budemo svojim bližnjima putokaz prema Isusu Kristu. Ovome svijetu, koji je razapeo našeg Gospodina Isusa Krista, moramo predati Radosnu vijest o Božjoj ljubavi u Isusu Kristu (Matej 10,32; Rimljanima 10,8-10).
Prema tome mi vršimo poslaničku službu u ime Krista – kao da Bog opominje po nama. U ime Krista molimo: Pomirite se s Bogom! (2 Korinćanima 5,20)
Štujte u svojim srcima Krista kao Gospodina, uvijek spremni na odgovor svakomu tko vam zatraži razlog nade koja je u vama (1 Petrova 3,15).

- Ako želiš pitati ili pak upoznati osvjedočene kršćane, rado ćemo ti pomoći. Možeš nam se obratiti s priloženom dopisnicom.