Budim se u sobi s bilim lancunima. Osjećam gorčinu u ustima i vrtoglavicu. Prvo što me interesira jepogled na prozor. Nema rešetaka, odmasan mirniji. Gledam zavijene ruke. Po kozna koji put nakon heroina i alkohola isika sam ruke zileton. Ulaskom medicinske sestre u sobu saznajem da ovaj putimam nekih tridesetak šavova. Dizući se iz kreveta uz uzasnu boluglavi trazin u gaćama duvan imozda koji zaboravljeni piz dopa, a kako horsa nikad nije ostalo zadovoljan san duvanon. Paleći duvan počinjem se sjećati jučerašnjeg dana i one svađe sa staron. Pošto samizvara sve prijatelje bija san uglavnom sam i bilo je sve teže doćido para za heroin. Kad su mi propale sve kombinacije već san bija prilično nervozan, jer je kriza bila sve jača i bol u kostima neizdrziva. Odlučija san se na zadnju šemu—otić doma tlačit staru. Nakon što san sve iz kuće proda i potrošija brdo para za neuspješna lječenja, još uvik san ima obraza ić’ staru pitat para. Nakon uobičajeni uvjeravanja da mi nije za drogu, nego da san dužan pare, počinje svađa. Deremo se po stanu, ja pitan sto kuna, a stara da će me izbacit iz kuće. Vidija sanda neće bit ništa od moji kuna. Snimija san materi na vratu zlatnilanac. Tako u dernjavi ja sam doša do vrata. Kad je ona došla da zatvori ja san uvatija lanac i povuka. Kako nije puka iz prve drugi putsam ga svon snagom istrgnija i zaletijase niz skale. Nije me bilo briga što to sve radin svojoj materi. Bitnoje bilo da ja imam lanac u ruci i da skinen krizu. Nakon šta sanproda lanac i dobro se ufura počeja san razmišljat kako se moram popravit i da je ovaj zivot bez veze. Ali to je uvik tako dok ponovo nedođe kriza i sve iz početka. Bez prijatelja i bolje sutra najbolje sedobro sredit s još dopa i cugei zaboravit sve probleme...
Jednog dana su mi prišli neki momci s pričom da su i oni bili kao ja i da mi zele pomoć. Zna san da ne mogu pobić od heroina, ali od policije mogu - poša sans njima u Reto centar. Svaki dan sam gleda te momke i vidija da imaju neku radost, a ja nisam vidija puno razloga za bit turbo radostan. Jedan momak mi je reka da pokušam trazit Boga, da nemam šta izgubit. I tako sam se ja jedno jutro diga i nisam ima pojma kako da trazim Boga pa sam piva onu pismu od Čorbe “Ako te ima pomozi mi Boze, duša mi je tako umorna”. Nekoliko dana kasnije sam zamolija Boga da mi oprosti sve moje grijehe i zbilja sam povjerova u Krista i da je sve šta piše u Bibliji istina. Nakon toga sam se osjeća super. Shvatio sam da je ZIVOT VIŠE. Marijo Bandić Marijo Bandiæ